...zaboravio sam ti reci da ce tekst biti objavljen u mojoj novoj knjizi koja ce izaci ovoga ljeta u nakladi UPI-2M iz Zagreba. Knjiga je uređena i sad ce ici u pripremu. U njoj se nalazi pedesetak tekstova koje sam napisao između 2000. i 2005. Polovica tekstova je objavljena u različitim knjigama i stručnim magazinima...
Mozes napisati da je tekst "devedesete" neka vrsta najave nove knjige...

jos jedan pozdrav!
vlado

DEVEDESETE

 Devedesete su počele raspadom Jugoslavije i tranzicijom koja se pretvorila u borbu za osamostaljenje bivših jugoslavenskih republika. Prvu polovicu decenija obilježili su ratni sukobi a drugu konsolidacija novog stanja pod nadzorom međunarodnih snaga UN-a. Hrvatska je stekla neovisnost a Zagreb je postao novo ime na mapi svjetskih glavnih gradova. To su politički okviri u kojima se odvijala arhitektonska praksa zadnjeg decenija dvadesetog stoljeća. Ratni događaji i društvene transformacije tekli su naporedno. Pod geslom nacionalnih interesa mnoge su promjene vođene mimo demokratskih očekivanja. Na kraju desetogodišnjeg razdoblja postalo je jasno da se mora odgovoriti načelima demokracije, uspostavi pravne države, ljudskih prava i slobodnog tržišta. Međutim, pitanje javne domene ostalo je zapostavljeno pod dominacijom medijske halabuke i posvemašnjeg politiziranja života. Mediji su se nametnuli kao surogati javne domene a politika se počela obilato koristiti novom infrastrukturom moći.

Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša u Zagrebu objavio je na 29. Salonu arhitekture 1994. koncept nove urbane strategije u kojem je pisalo i ovo: «U gradu se otvara prostor zalaganja za novo građanstvo. To je novi javni prostor – područje djelovanja ali i konkretni prostor gradskih projekata koji su u funkciji servisa građana, razvitka novih ekonomskih odnosa i odgovora na upite nove urbane ekologije. Javni gradski prostor postaje dominantnom temom planiranja grada.» Osnovne teze nove urbane strategije bile su koncentriranje na korištenje postojećih gradskih resursa, poglavito infrastrukture, transformacija javnih prostora i stvaranje cjelovitosti gradske fizionomije.

Međutim, koncept nove urbane strategije naišao je na potpuno nerazumijevanje gradske politike, medija i građana. Naročito je razočaravajuće bilo reagiranje posljednje skupine koja je svoje «građanstvo» razumijevala više kao pripadnost teritoriju grada nego kao novostečeni pravni status koji im omogućava upravljanje zajedničkim ciljevima. Javni je interes istoga časa zamijenjen privatnim interesom, kao oponiranje dominaciji društvenog vlasništva u bivšem režimu. Građani su jednostavno dio svojih prava prenijeli na svoje zastupnike i tako se riješili briga oko zajedničkih interesa. Ali javni interes nije dokinut, samo je predan u ruke političarima koji su mogli raspolagati gradskim i državnim proračunima bez bojazni da će morati ispostavljati račune nepostojećoj građanskoj javnosti. Građani su jednostavno smatrali da je njihov netto prihod njihov interes a poreska izdvajanja briga njihovih zastupnika. Tako se grad pretvorio u jedan golemi ruralni krajolik gdje vladaju isključivo interesi za vlastitu parcelu kao neotuđivu svojinu. Sustav planiranja slijedio je ovo uvjerenje što je imalo za posljedicu da je svaka ideja o gradskom projektu, projektu od zajedničkog interesa, javnog i privatnog, bila onemogućena u samom začetku. Stručni argumenti su dokinuti, stručni je rad diskreditiran i pretvoren u birokratski.

Arhitektonska je praksa posebno osjetljiva na takve promjene jer je njezino osnovno uvjerenje kako ima misiju služenja javnim potrebama - od stanovanja do socijalnih, kulturnih i političkih institucija. Relativiziranje javnog prostora, kao društvenog prostora, stvorilo je nesigurni teritorij na kojem se arhitektura teško snalazila. Ostaci prošlog desetljeća još su bili živa praksa, mnoštvo programa i dokumenata protezalo se i u novo doba, ali s izmijenjenim okolnostima provedbe.

Prvo rat, a potom tranzicija, stvorili su nesigurno tlo s previše nepoznanica i nejasnih stanja.

No ono što arhitekturu najviše pogađa zapravo je izostanak investicija koje se, iz sasvim razumljivih razloga, ne javljaju u turbulentnom i nesigurnom okolišu. Umjesto konkretnih narudžbi za konkretna zdanja cijelo je desetljeće proteklo u nekoj vrsti predigre za investicije koje će se pojaviti tek nakon 2000. godine. To se jednako odnosilo kako na velike projekte i vizionarske zamisli tako i na sasvim male inicijative.

Kapital i ideje

 Tržište kapitala zamijenjeno je tržištem ideja. Na samom početku devedesetih pojavio se u Zagrebu natječaj za aleju HBZ potaknut od Gradskog poglavarstva. Natječajni je program imao anketni karakter s težištem na novoj simboličkoj funkciji poteza HBZ-a. Gradsko je poglavarstvo zapravo jedino računalo na taj segment natječaja dok su ostali elementi programa bili pridodani od stručnih tijela i trebali su biti neka vrsta nove ponude za moguće investicijske pothvate. Pritom se investicijski repertoar kretao od kulturnih institucija i reprezentativnih zdanja za nova veleposlanstva do shoppping malla i drugih trivijalnijih sadržaja. Razlika između željene vizije i stvarnih gradskih potencijala bila je golema. No to nitko nije htio primijetiti zarad zanosa koji je bio glavnim pokretačem cijele operacije i koji se ničim nije dao obuzdati.  

Natječaj je okupio čitavu hrvatsku arhitektonsku elitu. Sudjelovati u nadmetanju idejama bilo je pitanje osobnog prestiža. Organizator je ponudio vrhunsku temu – središte svih zamislivih središta nove države. No pored svih ponuđenih slavoluka, hramova kulture, spomenika svih vrsta, pobijedio je jedan rad koji je bio objava raskida s postmodernizmom kakvog je prakticirala aktualna arhitektonska scena. Rad Helene i Hrvoja Njirića bio je toliko nov i izuzetan da je mogao zadovoljiti samo krajnosti – ili da pobjedi ili da bude u potpunosti odbačen. Ono što je u ovom radu bilo intrigantno nije toliko dizajn, koji se već mogao vidjeti nakon pariškog La Villeta, koliko inauguriranje novog socijalnog diskursa koji je nastao temeljem uvođenja novih socijalnih grupa u hibridne programe. Bio je to posve novi urbani krajolik, složen, dinamičan, različit. Aura pompozne memorijalne osi je eliminirana a potez između novog sveučilišnog campusa na zapadu i nove stambene četvrti na istoku postao je jednostavno mjesto susreta, susjedskih i gradskih, socijalni katalizator za masovnu potrošnju.

Drugo važno postignuće ovoga koncepta bilo je smještanje arhitekta u novu poziciju gdje on više nije viđen kao uzvišeni kreator s estetskom misijom, već kao socijalni partner, pregovarač, neka vrsta «redatelja» zbivanjima koja će projektom biti inicirana. To će nekoliko godina kasnije izreći Jean Nouvel na zagrebačkom predavanju 1997.: «Često arhitekta uspoređujem s filmskim redateljem, jer se obojica nalaze u sličnoj situaciji. Oni nisu, poput pisca, slikara ili kompozitora, suočeni samo s neispisanim listom papira. Pisac može napisati djelo koje će biti otkriveno tek nakon deset godina, kao što se dogodilo s djelom Emily Dickinson. Nije dovoljno nacrtati projekt da biste postali arhitekt, baš kao što nije dovoljno napisati sinopsis da biste postali redatelj. I arhitekt i redatelj bave se zbiljom. Jedan je odlučio cijeli život posvetiti građenju, a drugi snimanju, bez obzira ne ekonomske i političke uvjete. U tu svrhu jedan mora naći investitore, a drugi producente. Obojica moraju upravljati velikim timovima. Obojici je povjeren veliki novac uz veliki rizik i zahtjev da im proizvod bude više nego isplativ, ekonomski opravdan. Obojica su, iz zapravo navedenih razloga, podvrgnuta službenoj cenzuri, koja je u drugim umjetnostima nezamisliva.

Često arhitekturu uspoređujem s filmom upravo stoga što je arhitektura neka vrsta proizvodnje slika, snimanje s pomoću oka. Sve što vidimo oko sebe utiskuje se u naš mozak, u fotografskom smislu riječi, i tako postaje supstrat za arhitekturu. Moramo znati da je naša mašta potpuno ovisna o memoriji.»

Ali o kakvoj se arhitekturi zapravo radi? Tandem Njirić+Njirić pokazao je jedno sasvim novo lice. Bilo je jasno da su uklonjeni svi trikovi postmoderne arhitekture, kao da se pojavila moderna na jedan posve novi način. O tome je Jean Nouvel također govorio na spomenutom predavanju: «Biti moderan danas znači služiti se na najbolji mogući način svojom memorijom. To znači povezati najstarije činjenice s onima najnovijima i postaviti dijagnozu. To znači pratiti što je moguće ažurnije razvoj znanja i tehnologija. Obilježje je ovog stoljeća fascinacija otkrićima i strojem. Različite slike moderniteta nižu se jadna za drugom. Krenulo je od tabulae rasae, apstrakcije, čistoće i strukturne izražajnosti, preko Archigrama i enigme grada-stroja, da bi završilo high techom, ogoljenim apsolutnim oblikom, otkrivanjem strukture, konstrukcijskom istinom. Povijest se sastoji od niza moderniteta. Arhitektura se hrani kulturom određenog trenutka. Ona sve parametre prenosi u prostor, u njoj je koncentrirana bit. Sve je, prema riječima jednog filozofa, znak, smisao, bit. Razumljivo je stoga da sam uvijek bio izrazito protiv postmodernizma i protiv svega što bi značilo ustupak na račun arhitektonskog pristupa.»

Nova generacija - The Berlage Institute i Europan

 Na samom početku devedesetih u Amsterdamu je otvoren postdiplomski studij arhitekture pod vodstvom uglednog nizozemskog arhitekta Hermana Hertzbergera. Bio je to, sada već svima nadaleko poznati, The Berlage Institute u kojem je course director bio hrvatski arhitekt Vedran Mimica. Izazovni nekonvencionalni program Instituta i Mimičina prisutnost pokrenuli su interes mladih hrvatskih arhitekata za nastavkom svojeg postdiplomskog obrazovanja u tome Institutu, što je potrajalo kroz cijeli decenij. Prvu generaciju hrvatskih arhitekata sačinjavali su Pero Puljiz, Branimir Medić, Saša Randić i Bojan Radonić. Tijekom decenija njima su se pridružili Lada Hršak, Dado Katušić, Zvonimir Prlić, Dafne Berc, Dinka Pavelić i Sunčana Rapaić. Ovih deset imena, uz Helenu i Hrvoja Njirića, predstavljati će glavnu pokretačku snagu promjena na hrvatskoj arhitektonskoj sceni devedesetih. Mladi, ambiciozni, obrazovani i inteligentni, ovi će arhitekti pokazati neuobičajenu sposobnost integriranja u europska arhitektonska zbivanja, daleko prije no što je država ozbiljno obznanila svoju europsku orijentaciju. Oni su s lakoćom prelazili do tada nezamislive barijere između tradicionalnih europskih središta i marginalnih područja iz kojih su potjecali. Pri tome im je od velike pomoći bio Europan, institucija međunarodnog arhitektonskog natječaja za mlade arhitekte. Kao mreža arhitektonskih inicijativa nove Europe on je postao prestižnom međunarodnom scenom, šansa za izravnu afirmaciju početnika u arhitektonskoj praksi. Pored već spomenutih imena The Berlage Instituta na Europan natječajima javljali su se u velikom broju i mladi arhitekti iz Hrvatske. Neki od njih su imali znakovitog uspjeha. Primjerice, Neno Kezić u Novoj Gorici 1991., Ivana Crnošija i Bojan Bilić u Budimpešti 1996. te Ivana Lončar i Marijana Rajčić u Osijeku 1996. bili su pobjednici natječaja. Ljiljana Ćurčija i Diana Kačić u Zagrebu 1991., Nenad Kondža u Zadru 1991. te Penezić i Rogina u Leibnizu 1994., dobitnici su drugih plasmana.

Najuspješniji, među svima njima, bili su Hrvoje i Helena Njirić, dvostruki pobjednici u Den Boshu i Schwerinu 1994., te iznova pobjednici u Glasgowu 1996. Ove su pobjede utrle put njihovom istinskom međunarodnom priznanju. Oni su, što je rijetka iznimka, s mnoštvom nagrađivanih projekata i samo dvije realizacije, dospjeli do ozbiljnog međunarodnog ugleda. Uvrštavani u sve značajne preglede nove svjetske arhitekture, objavljivani u posebnim izdanjima prvorazrednih arhitektonskih magazina, oni su postigli ono što niti jednom hrvatskom arhitektu do danas nije pošlo za rukom. Taj rejting, nažalost, ne vrijedi u vlastitoj zemlji, i oni su, odlučujući se za otvaranje arhitektonske prakse u Hrvatskoj, samo dodatno otežali svoj status. Za takvu su se praksu s promjenljivim uspjehom svjesno odlučila još nekolicina arhitekata iz te generacije. Saša Randić je s Idisom Turatom otvorio ured u Rijeci, Neno Kezić uspješno djeluje u Splitu, Dado Katušić je svoju Produkciju 004 povezao s Perom Puljizom i Branimirom Medićem, koji djeluju u okviru nizozemske tvrtke SAI. Zvonimir Prlić se priključio velikim građevinskim tvrtkama tražeći novi platformu za svoj rad. Isto je učinila i Dinka Pavelić angažirajući se u razvojnom odjelu HŽ-a.

Pokazalo se da nova generacija hrvatskih arhitekata može uspješno djelovati na različitim strategijama, upravo zahvaljujući svojem početnom međunarodnom iskustvu i dobrom obrazovanju. S ovom je generacijom arhitekata konačno ostvaren stari san o integraciji s europskom zbiljom i prekinut uvijek mučan dojam preuzimanja onoga što je tamo viđeno. Oni su zahvaljujući edukaciji, međunarodnim natječajima i arhitektonskoj praksi postali stvarni akteri europskih gibanja.

Europan Hrvatska može biti ponosan na takve rezultate. Mnogo veće i poznatije zemlje nisu se mogle pohvaliti takvim uspjesima. Refleksi tih postignuća nisu toliko bilo očiti u hrvatskoj arhitektonskoj praksi koliko u uspostavi novih okvira za poticanje novih vrijednosti, kako u arhitekturi tako i u kulturi općenito. Govorilo se o Europan generaciji, i to s pravom – od svojih su se prethodnika razlikovali po tome što su bili kadri ogledati na međunarodnim utakmicama posve ravnopravni s drugima u Europi, i to s nedvojbenim rezultatima.

Osamljeni slučaj - Okviri metropole

 Novu scenu s međunarodnim ambicijama formirao je Gradski zavod za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša iz Zagreba, tada jedina institucija koja je imala dovoljnu materijalnu i organizacijsku moć za velike međunarodne priredbe. Sredinom devedesetih Zavod je pokrenuo godišnje međunarodne seminare pod zajedničkim nazivom «Okviri metropole». Bio je to osamljeni slučaj, ali po potencijalu i dosezima, izuzetan događaj na hrvatskoj arhitektonskoj sceni. U četiri svoja izdanja, između 1995. i 1999., okupio je preko stotinu sudionika u radionicama i na desetke predavača, među kojim je većinu činila svjetska arhitektonska elita, među njima Kenneth Framton, Herman Hertzberger, Jean Nouvel, Vellem Jan Neutenlings, Elia Zenghelis, te umjetnici Silvia Kolbowski, Dennis Adams i Braco Dimitrijević. Okviri metropole postali su projektom utopije. Niti jedan od pedesetak projekata strategijskog razvoja grada nije uspostavio dijalog s gradskom upravom, kojoj su, zapravo, bili upućeni. Gradska uprava se preobrazila u servis privatnih interesa i slabo je marila za strategije koje su počivala na afirmaciji javnog interesa. Dva naizgled oprečna interesa nikada se nisu spojila u partnerski odnos jer u gradskoj upravi nije postojalo mjesto iz koje bi se takva politika generirala. Okviri metropole su pokazali svoju vrijednost više po svojim nuspojavama nego po rezultatima svojim osnovnih ciljeva. Među ostalim učincima, postali su jedina scena koja je javno davala podršku mladim hrvatskim arhitektima. Surađujući s Arhitektonski fakultetom u Zagrebu i s Berlage Institutom iz Amsterdama Okviri metropole su postali domaća platforma za arhitektonski diskurs nove generacije. Iz ove skupine mladih arhitekata izdvajaju se Saša Begović, Tanja Grozdanić, Silvije Novak i Mirko Dabrović, kasnije poznati kao arhitektonski ured 3LHD, te Saša Bradić i Ines Nizić koji su svoje djelovanje usmjerili k akademskom radu na TU Wien, odakle su održavali kontakt s hrvatskom arhitektonskom scenom putem sudjelovanja u natječajima, istraživačkim projektima ili organizirajući arhitektonske radionice.

Gradski zavod za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša iz Zagreba imao je svoj vlastiti inkubator novih ideja – skupnu tek diplomiranih arhitekata nazvanu Dječja soba. Hrvoje Bakran, Ivana Crnošija-Galović, Tea Horvat, Zdravko Krasić, Dražen Plevko i, povremeno, Damir Mioč, Zvonimir Prlić, Igor Galović i Radovan Šobot, tijekom samo dvije godine trajanja ovog svojevrsnog arhitektonskog laboratorija ostvarili su preko tridesetak radova - istraživačkih projekata, studija i natječajnih radova. Najveći je uspjeh Dječja soba ostvarila našavši se među finalistima svjetskog natječaja povodom kongresa UIA u Barceloni 1996. godine. Pobijedili su na natječaju za trg Gaje Bulata u Splitu 1996. te na natječaju za društveni centar u Šentjerneju u Sloveniji 1997. Njihov se doprinos arhitektonskoj sceni očituje najviše kroz inovacije u «program dizajnu», metodi koja programski sustav interpretira kroz vizualizaciju, podobnu svim vrstama provjere u ranim fazama projekta.

S okončanjem Okvira metropole 1999. za hrvatsku arhitektonsku scenu završava čitavo razdoblje devedesetih. Na kraju vrijedi spomenuti nekolicinu važnih imena koja nisu akteri arhitektonskih djela ali su snažno utjecala na formiranje nove arhitektonske scene devedesetih. Na samom je početku decenija izuzetno važnu ulogu imao arhitekt Ivan Čižmek čijim je osobnim zalaganjem formiran Europan Hrvatska i tako omogućen pristup mladim hrvatskim arhitektima ovom velikom međunarodnom projektu i europskoj arhitektonskoj mreži. Nadalje, tu je arhitekt Slavko Dakić, nasljednik Ivana Čižmeka na funkciji predsjednika Europan Hrvatska, koji je u teškom razdoblju i vremenu nesklonom takvoj vrsti projekata, uspio održati udrugu i dovesti je do velikih međunarodnih uspjeha. Pored toga on je u vlastitoj kući pokrenuo međunarodni urbanistički seminar Okviri metropole, poticao kreativni duh i omogućio da iz neformalnog laboratorija izraste Dječja soba.

Konačno, arhitekt Vedran Mimica nezaobilazna je osoba u svim spomenutim zbivanjima na arhitektonskoj sceni devedesetih. Na samom početku decenija pružao je potporu obrazovnim ambicijama mladih arhitekata, poticao njihov interes i usmjeravao njihovu edukaciju. Sredinom devedesetih povezao je The Berlage Institute sa Gradskim zavodom za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša u Zagrebu na zajedničkom projektu Okviri metropole i postao njegovim najvažnijim akterom, kao predavač, moderator i organizator. Njegova je edukacijska misija najviše odjeka imala upravo među mladim arhitektima – među generacijom kojoj se on zapravo obraćao u želji da shvate vlastite potencijale, da ih ohrabri za međunarodne iskorake te da, uporno ponavljajući, afirmira duh nove Europe u našem tranzicijskom okolišu. Vedran Mimica je postao mostom između znanja i vrijednosti kojima se komuniciralo u institucijama nove Europe i one skupine mladih i talentiranih arhitekata koja je željela ubrzanje tranzicijskih procesa i što skorije povezivanje vlastite prakse s Europskom unijom.

Novi okoliš - europeizacija

 San o brzoj «europeizaciji» Zagreba i drugih velikih hrvatskih gradova raspršen je u dominaciji privatnog interesa. Privatni se interes nije kretao u okvirima kako ga razumijevaju europski gradovi već je privatiziran i dio koji pripada javnoj domeni i priključen privatnom. Takvo je stanje postalo idealni okoliš za populističke političare i odviše lake zamjene teza. Pošto su u potpunosti preuzeli kontrolu javne domene mogli su neometano obavljati poslove koje su sami promovirali i isporučivati poruke koje su sami proglašavali javnim interesom, sve prema legislativi koja je osiguravala legitimitet.

To nikako nije plodan okoliš za novu arhitektonsku praksu. Nepostojanjem bilo kakve podrške koja bi dolazila iz javne domene, njihova se praksa utapa u birokratske zavrzlame i korumpirane aktere moći. Početne ideje novog socijalnog okoliša i nove javnosti - nestale su. Ako se nešto od toga još proizvodi osuđeno je na opstrukciju i bačeno u arhive.

Devedesete su godine pokazale izuzetnu kreativnu energiju, sličnu onoj iz šezdesetih ili, još dalje, tridesetih. Na globalnoj sceni dominirale su arhitektonske zvijezde koje su gradile spektakularna zdanja a na svojim predavanjima punili sportske dvorane. Zahvaljujući Europanu i mladi su arhitekti dobili svoju scenu. No, to se nije događalo ovdje. Niti jedan Europanov projekt nije realiziran u Hrvatskoj. Ovdje je enormna kreativna energija ostala zapisana na papirima, publicirana, eventualno, u knjigama i magazinima. Potom zanemarena.

Je li onda Jean Nouvel bio u pravu kad je olako arhitektu odrekao usporedbu s piscem? Nije li ovaj kontingent nerealiziranih zamisli jedan novi supertekst, fikcijska tvorevina, od koje se može načiniti novi diskurs koji bi građenje vratio mišljenju? Nije li, nedavno, Peter Eisenman izjavio da bi mu bilo draže objaviti knjigu nego sagraditi građevinu? Nije li teorijska misao koja je bila pogonom nerealiziranih ideja jednako vrijedna kao i teorijska misao onih izvedenih? Svakako da jeste. Arhitektonska teorija ide skupa s građenjem. Ona se, naravno, ne vezuje samo za ono što nije izgrađeno, već za sve što se namjerava graditi. Odustajanje od gradnje ne umanjuje njezine vrijednosti i ne poništava njezine zasluge.

 U tekstu «Pogled iz Trnja», prikazu urbanističko-arhitektonskog anketnog natječaja za oblikovanje prostora Ulice Hrvatske bratske zajednice i Središnjeg trga u Zagrebu, objavljenog u časopisu Čovjek i prostor (3-6) 1992., napisao sam: “Premda smo stigli do samoga kraja, priča se, zacijelo, ovdje ne završava. Moguće je zamisliti da će nakon deset godina, kada ovdje budu izgrađena još jedna ili dvije kuće, kada Trnje zasigurno stigne u dvadesetprvo stoljeće, ovi radovi biti "dokumentacijskom podlogom" nekome novome natječaju: Trnje Revisited 2002. Po svemu se čini da su pitanja postavljena na samome početku i dalje otvorena. Ostaje upitnim je li raspisivač natječaja dobio priželjkivane odgovore. Je li stvarno ponuđeno "najkvalitetnije rješenje koje bi poslužilo za realizaciju vanjskih površina aleje HBZ i Trga Stjepana Radića"? Je li dobiven odgovor na pitanje što i kako graditi "ispred" NSB? I konačno, ako se prema nekome od predloženih rješenja i pristupi "uređivanju" travnjaka između kolnika aleje HBZ, nećemo li jednoga dana konstatirati kako nam nedostaje - kada već sve bude "gotovo"? Jer, mogli bismo iz obrata stvari postaviti i ovakvo pitanje: nije li on zato što je "prazan", što je "ništa" - samo zelena utrina, baš ona potrebna praznina što dopušta pogled, što čini "punim" ono što vidimo? Ne krije li se tu baš ona najozbiljnija prijetnja, preko koje se i najnesmotrenije prelazi?”

Danas, nakon više od deset godina, ne samo da nisu izgrađene “jedna ili dvije kuće”, nego nije izgrađena niti jedna. Travnjak između kolnika HBZ-a i dalje je na istom mjestu “prazan”, ne zato što netko o toj “praznini” brine i čuva je, već zato što još uvijek nema stvarnog interesa da se tu nešto gradi.

 Vladimir Mattioni, siječanj/veljača 2005.